Back to school, back to reality! Početak školske godine većini je, nemojmo lagati, horor. Osim što mama i tata drugi put idu u školu, veći problem je kako ispuniti šleper želja svojih nasljednika. Društvene mreže toliko im ‘peru mozak’ pa tako tenisice, koje oni žele, koštaju cca 200 eura. Tako ide priča bliske prijateljice i njezina sina (12). Njihov outfit košta kao mjesečni životni troškovi plus režije, krediti i ostalo. Točno znaju što žele. Samo ne razumiju onaj bitan dio – bankomat nije aparat, koji izbacuje novac koliko i kada hoću. Tenisice s jastučićima, one koje nose svjetske zvijezde, ovaj mobitel s boljom kamerom – samo biraj! Moj još nije toliko modno osvješten, ali je duhovit. On bi mobitel!! :)))
ŠKOLA JE KAO MODNA PISTA
ON: Mama, ja bih mobitel!
(guglam kao super mi je njegova ideja)
JA: Ne može, imaš osam godina
ON: Ali mammmaaaa, već ih dvoje ima u razredu
JA: Nisu mi bitni drugi, nego ti
NJEGOV ZAKLJUČAK: Ti si najgora mama na svijetu!
(tu rečenicu čuješ barem jednom u životu)
Zamislite ovaj razgovor prije 30 i više godina. Brend tenisica bilo je nebitno.com, imao si iste kao drugi, a preko odjeće, nosila se kuta. Danas nije bitno znaju li razlikovati ije/je, ali roditelji će dignuti kredit kako bi potomci bili u trendu. Škola je danas modna pista po kojoj hodaju supermodeli. Prvi dan uvijek je bio svečan, no s godinama se sve pretvorilo u manju svadbu. Cool tenisice, ‘it’ pernice, personalizirane bočice vode.. Mora biti fora za društvene mreže, jer ako nije gore, nije se dogodilo. Okineš stotine fotki, a objaviš pet. Pomno obrađenih. Na kojima je i dijete ‘ispeglano’. Strava i užas! Klinci znaju sve filtere ovog svijeta, ali je mnogima glavni grad Turske i dalje Istanbul. Kaj sad, kao da će mu trebati? A mobitel mu treba?
EKRANOM DO DEPRESIJE I SUICIDALNIH MISLI
Australski zakon o zabrani korištenja društvenih mreža mlađima od 16 je izvrstan. Skrolanje i gledanje u ekran više od četiri sata na dan, prema posljednjim istraživanjima, povećava kratkovidnost, depresiju, tjeskobu, suicidalne misli. Također, izaziva ovisnost, smanjuje socijalnu interakciju, pogoršava odnos s roditeljima i koncentraciju. Znači do punoljetnosti dobiješ socijalnog autista s narušenim mentalnim zdravljem i zakržljalim mozgom. Jasno je kako veliki igrači na ovome vrte milijarde, no od djece rade robote bez kritičkog razmišljanja, kojima je AI najbolji prijatelj, a ponekad i psihoterapeut. Neki dan sam na Linkedinu pročitala kako roditelji tinejdžere (16,17 godina) vode na liječnički pregled za upis u policijsku školu. I odgovaraju umjesto njih. Ha?
NIJE DA NE MOGU, VEĆ NEĆU
I sada da osmogodišnjaku kupim mobitel? Ne pada mi na pamet. Nakon jednog ide drugi jer ima bolju kameru i u žutoj je boji. Ako hoću znati gdje je, ima pametan sat. Teško je izbjeći, no neću da bude onaj, koji će prstima znati samo skrolati. Je li Steve Jobs ograničio svojoj djeci korištenje uređaja kod kuće, a na tome je zaradio bogatstvo? Jest. Zašto? Jer više vjeruje u čitanje i komuniciranje licem u lice. Pogotovo s djecom. Jobs je svjestan posljedica. Milijuni drugih očito nisu. Mobitel klinci neće koristiti za čitanje knjiga, već za ‘sve ono što rade kada mama ili tata nisu blizu’. Ajmo biti realni, svi smo to radili. Zbog toga pristajem biti ‘najgora mama na svijetu’. Da provlačim karticu na beskonačne rate kako bi on s osam, devet, deset godina ‘visio’ na mobitelu od jutra do sutra? Ne može! Ne zato što ne mogu, već neću!
