Dan ljubimaca obilježava se 20.veljače i gotovo da većina nas ima barem jednog četveronožnog u kući. Na svjetskoj razini, psa posjeduje između 700 milijuna i milijarda ljudi. U Hrvatskoj ih isto vole pa prema posljednjim podacima, Hrvati su udomili više od 120.000 pasa i posjeduje ih više od 40% stanovništva dok 29% građana ima mačku. No ovo nije priča o statistici koliko volimo životinje nego ona iz osobnog iskustva. A to je kako sam cijeli život htjela psa, malog, smiješnog, bilo kakvog, ali roditelji su bili neumoljivi. Još sam bila jedinica pa je želja za životinjom bila još jača. Godine su prošle, a ja sam ga samo jednog dana donijela doma.
MEN IN BLACK 2 OTKRIO JE PSA MOG ŽIVOTA
Bilo je to 2002. godine kada sam u kino otišla pogledati Men in Black II. I onda se pojavio on, mops Frank. Gledam u psa, nikada ga prije nisam vidjela, ali zaljubljena sam. Daj vidi tu njušku, te buljave oči, kako smiješno hoda. Ajme, što je ovo? Toliko sam ‘bila luda’ da sam sljedeći dan opet otišla u kino pogledati film kako bi ga vidjela cca 10 minuta u filmu. I to je bilo to. Želim tog psa! Još otkad sam bila djevojčica željela sam psa. Sad sam već imala 25 i mislim si, ajde, dosta je bilo ‘ne može’. Tada se nisam puno bavila time tko ih uzgaja legalno, tko ne, no na oglasniku sam našla frajera, koji ih je prodavao za 300 eura. Te 2005. tih 300 eura je bilo svemir.
NISAM IMALA OPCIJA OSIM BRZE ZARADE
Otkud mi lova? Još sam studirala, doma mi ni u ludilu ne bi dali novce za mopsa. Kaj sad? A ništa, idem probati s kladionicom. I valjda kada nešto tako jako želiš, svemir se pobrine za tebe. Tako sam u tjedan dana dignula 300 eura koliko mi je trebalo. Da, istina je! Već za par minuta zvala sam broj iz oglasnika i drugi dan otišla po njega. Bili su u leglu on i sestra. Mali i sićušan, imao je tri mjeseca i cijelo vrijeme je grizao seku za rep. Gledam ih i kažem: Hoću ovog zločestog! Tako je Oki postao moj! No kaj sad? Kako ću ga dovesti doma? Koga prvo ideš slomiti nego mamu. 🙂
Dovela sam ga dok je s prijateljicom sjedila na klupici pored zgrade. Taj pogled kada ga je vidjela… Kao sladak je, ali jesi li ti normalna? Kaj ćeš reći tati? Nemam pojma, smislit ću…
NEGO, KAD ĆE TA TVOJA PRIJATELJICA DOĆI PO PSA?
I smislila sam. Donijela sam to malo klupko doma i rekla kako mi je prijateljica otišla doma u Zadar jer je bilo ljeto pa će eto on ostati malo kod nas. S vremenom, mama ga je zavoljela, tata je bio distanciran, ali zanimljivo je bilo kako je svaki put kada sam s mamom išla u šoping, sjeo ispod tatinih nogu, koji je obožavao sjediti u fotelji i čitati novine. I tako je čekao dok se ne bih vratila. Prošlo je i ljeto kad čujem glas iz kuhinje:
Tata: Je li, ova tvoja nikako da se vrati u Zagreb?
Mama će drsko: To ti je kćer donijela samo da znaš i on ne ide nigdje nego će živjeti s nama.
Od njih dvoje ne znaš tko je bio gori po pitanju psa u kući – i što se dogodi? Slomio ih je oboje 🙂
LEŽAO JE SVAKU VEČER NA TRBUHU DOK SAM BILA TRUDNA
Radio je Oki nered, grebao, navlačio, trebalo mu je da nauči piškiti van kuće, ali taj je s mojom mamom i njezinom prijateljicom išao u dućan, plac, šetnju, park….Ja sam radila u dnevnim novinama. Radno vrijeme je bilo da ga ima i nema. Tek kada sam 2014. otišla s posla, preselio se meni. To je bilo najluđih pet godina.
Spavao je gdje je htio, najčešće sa mnom, hrkao kao traktor, zoomiesi su bili svakodnevica, mljackao, non stop me pratio pa i na tuširanje, skakao na ladicu s poslasticama do iznemoglosti, ostajao doma koliko je trebalo, a onda bi se katapultirao da ga vodim van. Ostala sam trudna, taj pas, to predivno biće, kako je trbuh rastao, svaku večer je legao na njega kao da je znao da je unutra drugo biće.
TUMOR NA JETRI IPAK JE BIO JAČI
Kako je već bio star, a ja u devetom mjesecu trudnoće, odvedem ga bezveze veterinaru na gerijatrijski pregled kod, po meni najboljeg, dr. Šegote. I naravno kako to već bude, našli su mu tumor na jetri. Platila sam operaciju, nije bilo premišljanja što i kako. Dočekao je Oki dolazak malca, dočekao je skoro njegove dvije godine, no tumor se vratio jer mi je veterinar rekao u startu kako postoji ta mogućnost. Dali su mu mjesec dana života. Poživio je još četiri. Slabo je jeo, davala sam mu CBD da mu bude lakše, hranila ga na špricu, mazila ga, spavala s njim, isplakala dušu za tim psom, smršavila 10 kila, sve do onog jutra, 11.04.2019 kada su me probudili i rekli: Eta, Oki je umro.
ON JE ZAUVIJEK MOJA PRVA PSEĆA LJUBAV
Ispalila sam se iz kreveta, bio je još topao, ali nikakve reakcije. Patila sam za njim dugo. Plakala sam, zamotala ga u dekicu i nazvala ekipu iz Samobora koja se brine o ljubimcima nakon smrti. Nakon tri dana donijeli su mi urnu. Eno je i danas stoji na polici. Dugo sam željela novog mopsa, ali malac je bio mali. Ipak ne toliko mali da ga se ne sjeća.
Taj dan kada je Oki otišao, a malac došao iz vrtića, otišao je do kućice, pokazao prstićem i pitao Koki? Samo sam rekla da ga više nema. Bio je premali da shvati, ali zato danas prije nego što je došao mops Spikey, često je plakao i govorio kako bi ‘želio otići u nebo po Okija da opet budu prijatelji’. I samo bi plakao.
MALAC JE DOBIO ONO ŠTO JA NISAM MOGLA
Nije bilo druge jer i ja sam mu željela psa. Da raste uz njega jer ja tu priliku nisam imala. Prošlog rujna otišli smo u Kraljevicu kod gospođe Miriam. Oko nas su trčala trojica – i tko je prvi prišao? Spikey, odnosno Chino, kako ga je zvala. Život nam se opet promijenio.
Taj mali luđak je presmiješan, obožava klince, biti dosadan, raditi nered ako ne obratiš pozornost na njega, penje ti se na glavu, skače na šlape jer mu hormoni divljaju, visio bi s lustera da može. Ali kada se navečer stisne uz tvoje noge ili legne na jastuk, nema ljepšeg osjećaja. Okija pamtim i danas. Bio mi je prvi pas. I koliko god je bolno, njihovu ljubav ne bih mijenjala. Zato malac uživaj dok je Spikey tu, barem znam da ćeš pamtiti kako si kao dijete imao prijatelja za cijeli život.
Dan ljubimaca nije samo 20.veljače, to je ljubav koja traje zauvijek.
