Ubit ću se, stvarno? Išao je dva mjeseca u školu i već sam bila kod ravnateljice. Izuzetno ljubazna žena zamolila me da dođem do nje prije nego ga pokupim iz škole. Vozim se i mislim si: Da, zicer me ne zove da mi kaže kako je supergenijalan, ali što je mogao napraviti? Agresivan nije, ne voli probleme, tučnjave, jedino mu je jezik ‘malo’ dugačak. No opet, što je tako loše mogao napraviti? Čim sam kročila u dvorište, dotrčao je i rekao: Mama, ja sam u školi danas rekao da ću se ubiti!
ŠALJIVDŽIJA JE ‘PREŠAO CRTU’
Mami je odmah ‘pala roleta‘! Zamolila sam učiteljicu da ga pričuva. Znala sam da to što je rekao nije ozbiljno jer je šaljivdžija, no milijardu puta sam mu rekla da zezancija ima granicu. Evo, SuperRaketa, sada si je prešao. I to drugi mjesec škole. Ravnateljica mi je objasnila da je pozvao učiteljicu dok su pisali slova i rekao joj da će se ubiti jer mu je dosadno. Kako je to ponovio (njemu iz fore), alarmirali su ravnateljicu, a ona liječnicu.
- MAMA DRAMA: PRETJERUJU LI RODITELJI KADA PRVAŠIĆE UPISUJU NA AKTIVNOSTI?
- MAMA DRAMA: TREĆI DAN ‘PAO JE MRTAV OD UMORA’ I SHVATIO DA MRZI TJELESNI
PATI ZBOG GUBITKA PRVOG PSA
Objasnila sam ravnateljici i liječnici (odmah nakon škole morali smo do Doma zdravlja) da pati za mopsom, koji je uginuo kada je imao dvije godine. Iako danas ima novog, još luđeg mopsa, često se rasplače zbog prethodnog jer mu nedostaje. Razgovor među nama ide ovako:
SuperRaketa: Ja bih otišao u nebo, popeo se stepenicama i onda bih vidio mopsa i vratio se ovdje, ali dok je on još živ jer bih onda bio još mlađi! Ili
Kartamo se i nešto mu ne ide od ruke, a on će na to: Ubit ću se!
NISU DRŽAVNE ŠKOLE UOPĆE LOŠE
Riječ, koju u danu izgovaramo barem jednom kada nešto ne ide. No razumijem školu i hvala im jer su reagirali. To ipak znači da se bave djecom, njihovim obrazovanjem, ali i obrascima ponašanja. Školska liječnica poslala ga je na psihološku procjenu gdje je on ispričao kako mu nedostaje mops, ponovio je sve o odlasku stepenicama na nebo, kako se prvi uplašio kada je bio zagrebački potres i od tada do nedavno je spavao s mamom. Nacrtao je sve što mu je rekla, bio je pričljiv, a izbrbljao je sve moguće brojeve jer voli matematiku (za razliku od mame).
NE SHVAĆA ŠTO GOVORI
Zaključak je bio da mu nedostaje pas pa se tješi odlaskom u nebo bez ikakve naznake da uopće shvaća što govori. Nije hiperaktivan, socijaliziran je, koncentraciju ima do neke minute te ima iznadprosječne opće intelektualne sposobnosti i urednog je razvojnog stupnja. Kao što sam pretpostavljala, govori stvari koje čuje svuda, iako ih ne razumije. Rečenicu ‘Ubit ću se’ više ne izgovara, shvatio je da je ovaj put pretjerao. Napokon!
MAME VJERUJU SVOME INSTINKTU
Iako ovo nije bilo dramatično jer znam da nije povučen i nema naznaka problema, sretna sam što ide u školu u kojoj su učiteljice i ravnateljica posvećeni klincima. Prate što rade, kako rade, kako se razgovaraju, koje stvari ponavljaju i onda po potrebi reagiraju. Ipak su većinu dana u rukama ‘sustava’ i nema ljepše od toga kada znaš da ‘sustav’, barem u ovoj školi, funkcionira.
A, ti, SuperRaketa jezik za zube i prestani se zajeb…..!
****Kolumne su napisane iz osobnog iskustva i nemaju namjeru nikome govoriti što će i kako reagirati na ovakav problem. Zato postoje ustanove poput škola (ako se dogodilo u školi) ili liječnici, koji će roditelje usmjeriti što napraviti nakon psihološke procjene djeteta.
