Travel bloger Kristijan Iličić nije još samo jedan običan bloger. Poseban je jer su njegova putovanja drugačija, zahtjevnija, a ponekad i opasna. U Hrvatskoj je tri godine za redom proglašen najboljim travel blogerom, a na Instagramu ga prati gotovo pola milijuna ljudi. Do sada je posjetio 194 države i svoj put oko svijeta namjerava završiti još ove godine. Zagrepčanin svjetskog glasa obožava avanture pa se tako družio s talibanima, plivao je s morskim psima, skakao je među morske lavove, a ušao je i u hram pun zmija. Nedavno je dobio Zahvalnicu grada Sarajeva za doprinos promociji toga grada te Bosne i Hercegovine. Kako je putovanja pretvorio u ozbiljan biznis, što ga je šokiralo te kojih pet država morate posjetiti u životu, otkrio je u ovom intervjuu
Poznato je da ste radili u korporaciji prije nego što ste se odlučili posvetiti putovanjima. Kada se dogodila ta točka ‘pucanja’ i zašto? Jeste li uopće imali nekakav plan?
Dvije su stvari dovele do toga. Jedna je svakako ona pozitivna, silna želja da mogu otići na dugo, daleko putovanje. Radom od devet do pet bio sam limitiran na tri tjedna odmora u komadu, koje sam mogao uzeti jednom godišnje, a ostalo sam krpao. Htio sam onaj osjećaj da možeš otići i vratiti se tko zna kad. No, za tako nešto trebalo je osigurati novac pa sam morao raditi. Dugo sam se lomio, a prelomio sam kad su prilike u tvrtki postale nepodnošljive. To je ta druga, negativna stvar koja je dovela do mog odlaska. Tvrtka je 2015. doživjela smjenu uprave, a novo vodstvo je imalo starinske poglede na razvoj. Nije ih zanimao web iako su svi okolo već na veliko dizali portale. Nisam više bio motiviran, sve se pretvorilo u isprazno naklapanje na sastancima koji su bili izrazito česti i trajali su po nekoliko sati, katkad i cijeli dan. Na kraju sam podvukao crtu, vidio da tu neću više ništa napraviti, ali i da sam stekao dobre kontakte i da me zapravo ništa ne priječi da odem. Ipak, nije sve išlo tako lako. Matematika je govorila, nemaš što izgubiti ako odeš, no velik je to skok. Morao se baš dogoditi taj neki klik u glavi kada više nije bilo natrag. Nećete vjerovati, ali to nije bila negativna motivacija, tipa, “pun mi je kufer svega“ i “ne mogu ovo više izdržati“. Motivacija je bila pozitivna – samo sam se jedno jutro probudio s vrlo živom vizijom svojih putovanja, gotovo osjetio okus i miris i ta čežnja da otputujem je bila toliko jaka da sam znao, to je dan kad ću dati otkaz. Tako sam i napravio. I odmah otputovao. Bum! Svijet se promijenio! 🙂
Koje su vam države bile najbolje, a koje vas nisu tako oduševile te zašto?
Jako volim Tajland, to mi je drugi dom. No, države koje su me dotakle do samog središta moga bića su bile Etiopija, Afganistan i Venezuela. Svaka od tih destinacija mi je otkrila jedan novi dio mene, ali mi je i otvorila oči o tome kako svijet funkcionira. Bila su to gotovo mistična iskustva. U svakoj državi u kojoj sam bio našao sam nešto pozitivno, ali ako moram spomenuti jednu državu koja me ni na jedan način nije oduševila to je onda Džibuti. jednostavno koliko god sam se trudio tu nisam uspio naći ništa što je zanimljivo i vrijedno spomena, osim Kempinski hotela koji ima brutalan bazen i restoran sa pogledom na Jemen.
AFGANISTAN MU JE KAO STRANCU BIO NAJOPASNIJI
Posjetili ste i neke od država koji i nisu baš sigurne. Nekoliko puta bili ste u Afganistanu gdje ste jedno vrijeme proveli s talibanima. Je li vas bilo strah te kakav su na vas ostavili dojam?
Bio sam u dosta nesigurnih država, neke su stvarno jako problematične i nisu za preporučiti za putovanja, no ima i onih koje su mediji pretvorili u jako problematične. Ljudi se na Zapadu prilično boje islamskih država i taj im strah priječi da vide neke stvari koje su dio i njihove kulture jer mnoga biblijska mjesta danas su u tim državama. Afganistan je za mene kao stranca bio najopasniji kad sam prvi put tamo došao, jer talibani tada još nisu bili na vlasti, otimali su strance i sve koji rade ili su imali veze s tadašnjom vladom. Kad sam drugi put došao i kad su talibani već bili na vlasti, promijenila se klima, bilo im je jako stalo da ostave dobar dojam, dali su mi pratnju, pazili da sve bude kako treba. Tada, za mog drugog dolaska sam bio uvjeren da je 90 posto svega samo fabrikacija zapadnih medija jer sam nailazio samo na dobre i miroljubive ljude, a talibani su mi bili čak i malo smiješni, ponašali su se kao djeca. Ipak, bio sam i kasnije u toj državi i vidio sam da stvari baš i nisu crno-bijele. Postoje restrikcije, više su stegli ljude, ima progona, ženama su oduzeta prava, nije zezancija. Zapadni mediji jako napuhuju sve, ali ipak, pokazalo se da i talibani daju razloga za to napuhavanje. Jako je teško donijeti nekakav konkretan sud i to je jedna od onih priča koju nikad ne možete do kraja ispričati.
S izbijanjem rata u Palestini kao i većina na svijetu stali ste u njihovu obranu jer ste i sami uživo vidjeli kako su tamo živjeli što ste pokazali na snimkama na društvenim mrežama. Možete li nam iz prve ruke opisati kakav je bio život tamo?
Ne mogu mnogo reći o tome kako žive Židovi i kakvi su Židovi jer nisam toliko boravio u modernom dijelu Jeruzalema, Tel Avivu ili ostatku Izraela. Vidio sam, međutim, njihovu vojsku koja svakodnevno maltretira Palestince. Vidio sam i kako se ponašaju oni Židovi koji su naseljeni na području gdje žive Palestinci. Puno je tu prijezira i maltretiranja. Palestinci svoje ulice moraju natkrivati mrežom i žicama kako na njih ne bi padale stvari koje bacaju židovski stanovnici koji žive u stanovima iznad. Palestinci su ograđeni zidovima, bodljikavim žicama, za svako putovanje iz ograničenih zona moraju tražiti dozvole. Živjeli su sve ovo vrijeme kao u nekom velikom logoru. Takvo ponašanje je izazivalo revolt i nije bilo teško zaključiti da će sve to kad tad eksplodirati, da će netko posegnuti za radikalnijim otporom. Strašno je što su Hamasovci napravili na onom koncertu. No odgovor na to je – genocid. Ono što sada Židovi rade je potpuno čišćenje Gaze od ljudi. Sravnit će sve sa zemljom i do kraja to okupirati. Zločin je toliko velik da više nitko ne može zatvarati oči pred time. Nitko. Čak ni sami Židovi, a vidim da ima mnogo onih koji se s time ne slažu, ima i prosvjeda. Ovo je užas.
OSTALE SU MU JOŠ TRI DRŽAVE DA PROPUTUJE SVIJET
Kada bi zbrojili sva putovanja koliko ste cca novca potrošili za put oko svijeta?
Bolje mi je da to ne kažem javno, a i nisam siguran da bih mogao sada tako brzo to zbrojiti. No nakupilo se troška kroz više od 18 godina godina putovanja, naravno, iako sam velik dio tih godina putovao razumno, nisam se rasipao. Tek sam posljednjih godina digao produkciju što je automatski povisilo i troškove. Nije mi žao tih novaca, odnosno, žao mi je samo onih novaca koje sam potrošio na sva ona silna testiranja na koronu.
Jeste li na kraju uspjeli proputovati svijet?
Nisam još proputovao cijeli svijet. Ostale su mi još tri države, malo sam napravio pauzu jer sam vodio grupe sa svojom agencijom Nomadik Travel. Ali i ne samo zbog toga. Počeo sam raditi i na nekim drugim poslovima, pokrenuo još jednu firmu u Dubaiju, a trebao sam malo i stati nakon toliko putovanja u protekle dvije godine, ali uskoro ću krenuti u osvajanje posljednjih država. 🙂
Plivali ste s morskim psima, snimali vulkan koji eruptira, bilo je nešto potresa i dosta čestih zafrkancija oko viza na granicama, dugih noćnih razgovora, propuštenih letova, pogotovo u vrijeme COVID-a. Baš volite život na rubu ili vas nešto drugo motivira na tako ekstremne stvari?
Volim izazove. Neki izazovi kompliciraju život i traže strpljenje i izdržljivost – to su ti problemi na granicama, gnjavaže oko testova na koronu, vize, propušteni letovi… Iskreno, ne bježim od toga, volim rješavati probleme, a kad ih prevladam osjećam se stvarno odlično. Drugi izazovi su oni koji te protresu i resetiraju do same jezgre tvoga bića – plivanje s morskim lavovima, vulkan iz neposredne blizine, šum najvišeg vodopada na svijetu. Potrese nisam tražio, ali su me svaki put našli. Čak i oni naši. Ostala ekstremna iskustva me se svaki put dotaknu da se nakon njih osjećam kao “novi čovjek“. Stalno otkrivam nešto novo, pomičem granice i tako otkrivam i sebe.
Ovih dana gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić uručila vam je zahvalnicu za doprinos promociji Sarajeva te Bosne i Hercegovine. Koliko vam znače te potvrde od drugih i nagrade?
Puno mi znače jer mi je to potvrda da ono što radim ostavlja trag u nekom pozitivnom smislu. Volim kad mogu izvijestiti i reći nešto dobro o nekoj zemlji, o ljudima, volim kad mogu pomoći lokalnom turizmu jer smatram da jedino putovanjima možemo prevladati razlike i srušiti predrasude. Nakon mnogih promjena vremenskih zona, neprekidnog pakiranja i raspakiravanja, trke za dobrim sadržajem koji će se svidjeti ljudima, rješavanja mnogih problema znam biti i jako umoran. Znam se i pitati ima li to što radim smisla? Onda dođu takve stvari poput ove Zahvalnice i shvatim da se sve to negdje ipak bilježi. I da ostavljam trag.
EMOTIVNO JE VEZAN ZA TAJLAND
Otvorili ste putničku agenciju i imate zanimljiva putovanja poput onog na Sokotru gdje ste bili sa suprugom Andreom. Koji je osjećaj biti na tjedan dana odvojen od ostatka svijeta sa ženom?
Odličan jer posljednjih godina to nismo često radili. Volim kad se zatvorimo u svoj mali svijet i kad se ponovno upoznajemo. A Sokotra je divno mjesto za to. Predivno i kao da nije s ovoga svijeta.
Na kojem mjestu na svijetu da možete birati biste živjeli i zašto?
Već živim na tom mjestu. Nemam namjeru mijenjati adresu, tu su mi obitelj i prijatelji, ovdje mogu govoriti svojim jezikom, odavde sam dobro povezan s ostatkom svijeta. Tu sam razvio i neke poslove, ulazim u neke nove…
Moja rezervna adresa je godinama bila Tajland i vrlo često mu se vraćam jer emotivno sam vezan za njega zbog toga što sam još kao klinac bekpeker tamo proveo puno vremena, a i danas me jednako oduševljava. Tamo vodim ture, kad nemam ture znam ostati dulje, na radnom odmoru, tamo mi padnu svakakve ideje na pamet. Šareni, kaotični Bangkok mi jednako odgovara kao i lijepe pješčane plaže. A o hrani da i ne govorim.
Koja je najluđa stvar koju ste napravili na putovanjima?
To bi trebali izglasati moji pratitelji. Što je bilo najluđe? Skok među morske lavove, vožnja teritorijem talibana dok još nisu bili na vlasti, vožnja od 50 sati brodom u Maliju kroz teroristička područja gdje sam bio skriven, skok s najvišeg bungee jumpinga na svijetu, ulazak u hram pun zmija u zemlji vudua, skakanje uz aktivni vulkan, plivanje s morskim psima ili pak ono po čemu sam istinski postao slavan: putovanje u SAD kako bih iznenadio Andreu za njezin rođendan…:)
Putujete 18 godina, sigurno je bilo i dosta zanimljivih anegdota? Koje su bile najopakije i što vas je najviše zgrozilo putujući svijetom?
Sve dobre anegdote su se događale kad sam bio s Andreom, od toga da nas je policija usred noći okružila u autu u kojem smo spavali odmah kraj Grand Canyona, bila je to filmska scena, do toga da nas je cijelim putem do vrha Acatenanga pratio pas samo kako bi utješio Andreu kada se gotovo slomila nakon teškog uspona. Na putovanjima me uvijek oduševljavaju naši ljudi koji, kad se zatekneš negdje u svijetu, kad čuju da govoriš jezikom koji razumiju, odmah otvaraju vrata i ugoste te kao kralja. Nevjerojatna je širina duše naših ljudi kad su daleko odavde. 🙂 Što me je zgrozilo? Već sam spomenuo. Život Palestinaca, to je ono što me je istinski zgrozilo, baš kao i reakcije svijeta.
AKO ŽELITE ISTRAŽITI SVIJET, KRENITE NA ISTOK
Planovi za budućnost?
Imam puno planova za budućnost, pokrenuo sam već neke nove biznise, uložio u nove priče, volio bih i proširiti obitelj. Ipak, ne mogu prestati biti ono što jesam. Putovanja su dio mog života. Sada moram još otputovati u posljednje tri države u kojima još nisam bio kako bih zaokružio tu priču. Vodit ću i dalje svoju agenciju, ljude na putovanja, širiti ponudu. Moguće je da ću nakon svega putovanjima pristupiti drugačije, opuštenije, manje u lovu na sadržaj. Vratit ću se stvarima koje su me fascinirale, bolje ih istražiti. Svijet je velik, puno je toga što još nisam vidio ili stvari koje bih želio vidjeti opet.
Top 5 država koje bi svatko trebao posjetiti i zašto?
To ovisi o preferencijama putnika. Nisu svi za sve. Mogu govoriti samo iz svog iskustva, ako želite upoznati druge, drugačije kulture, razbiti predrasude o svijetu, izići iz zone komfora, onda krenite na istok. Jugoistočna Azija je dobar početak poput Tajlanda i Vijetnama, onda Bliski istok, ali sada je tamo kaos. Kada bi svijet bio neko mirno mjesto, rekao bih da bi bilo lijepo posjetiti Siriju i Afganistan. Zanima li vas Afrika, krenite od Etiopije, posebna je. Kada netko kaže Južna Amerika, svima je prva misao Rio, ali meni je prva misao Venezuela. Treba je vidjeti.
