I tako počinje priča o 12 godina ropstva, kako sam nedavno sažela u jednoj rečenici kako se osjećam jer moj veliki dječak kreće u prvi razred. Imam osjećaj da sam pod većim stresom nego on. Prije par mjeseci je izjavio kako mu je vrtić dojadio, na razgovorima u školi bio je totalno opušten i super su mu bile velike stepenice, prostorije i nije znao gdje bi gledao? Ja sam samo odbrojavala, još četiri mjeseca, tri, dva, evo ljeto je sada i sve je super i vratila se ranije u Zagreb kako bi sve kao stigla….
Otkad sam se vratila u Zagreb, niti jednu noć nisam prespavala u komadu, ok ima tu još jedan malo veći problem zbog kojeg mi život pati, no o tome nekom drugom prilikom. Da bude ‘još malo ljepše’, razbolila sam se i nisam u stanju ništa osim osnovnih potreba za preživljavanje. A znate kada bolesna žena kaže da ne može, onda stvarno ne može. Nije da ćemo zbog 37,1 pasti u krevet nekoliko dana i moliti se za život (znam, malo okrutna opaska, ali vjerujmo činjenicama i iskustvima).
SuperRaketa je još na moru i iako smo odradili hrpu razgovora o školi, kako će se sve promijeniti, kako nema više ‘plejke’ preko tjedna, nema kasnih crtića, igranja Pokemon karata, UNO-a i sličnih zamolbi – nije ga ni to pretjerano uzrujalo. Zato je mene ‘pokosilo’, a on pritom nema školsku torbu, pernicu, sinoć kasno sam skužila da njegova škola ne objavljuje puno tekstova na naslovnici pa sam eto, slučajno, naletjela na podrubrike o nastavi, kad tamo, od kraja lipnja stoji popis udžbenika za školu. Ok, nije drama, ali moglo mi je nešto puno bitnije promaknuti. I tako bolesna, neispavana mama, koja se vratila ranije u Zagreb kako bi napravila generalku stana, riješila onaj drugi problem s početka teksta, razgledala torbe i pernice, sjedi doma, nikakva i gugla umjesto da nešto vidi uživo.
Jučer mi poznanica oduševljeno kaže: Jesi pripremila sve za školu, ono kupila torbu i to?
Nisam, draga, imam nekoliko dana, ne stresiram se, a zapravo stres iznutra vrišti i govori sam za sebe. Da se razumijemo, taj drugi problem nesretno se poklopio s ovim važnim događajem u životu jednog dječaka i njegovih roditelja – kao npr. da vas istovremeno pokosi smrt bliskog člana obitelji i rastava od supruga/e.
Čitam na internetu, svi daju savjete o tome kako prvašića riješiti stresa, a moj dječak nasmijan i sretan. Eno ga kupa se još u moru i jedva čeka vidjeti torbu. I nije u problemu jer nema više spavanja do 8.30 pa u vrtić kada hoće. Ja se valjda u 6 sati nisam dignula od škole, a maturirala sam u prošlom stoljeću. Čak ni na posao kada sam išla, nisam imala kaj tamo raditi prije 9 sati. Sreća moja na takvom radnom vremenu. Znači, nema ni meni spavanja jer buđenje, pa po pet puta daj mi još pet minuta, kupaona, doručak, vožnja do škole cca 10 minuta autom u najboljem slučaju, dizat ću se u 6.
Rana zoro, stižem ti!
Ipak, nije sve tako crno. Ranije se digneš, ranije sve završiš, studentski život radnog vremena više ne postoji niti će jer s godinama više ni ne spavaš, barem tako kažu. Odugovlačila sam maksimalno koliko sam mogla, mora se priznati, ali sad je zaista, stvarno svemu došao kraj.
Nema kasnih crtića, čitaj nema kasnih serija, rečenicu čega se ste igrali u vrtiću zamijenit će ona što je bilo danas u školi? Ok, priznajem, još sam mrvicu u plusu jer oboje radimo pa će barem prve dvije godine ići u boravak. Računam, tamo će napraviti sve, doma ćemo ponoviti i pregledati. Ajde, ima još nade za mene da se u sljedeće dvije godine pripremim na ulogu ”učiteljice u kući”.
Ponekad – nadam se – jer učinit ću sve da ga još osamostalim pa da nisam jedna od onih, koja uči s njima. nego ona koja popravlja pogreške. Moraš imati malo optimizma u ovom čemernom svijetu, tek treba krenuti u školu, nema drame….jer što ih/nas tek čeka??
