Pretjeruju li roditelji kada prvašiće upisuju na izvanškolske aktivnosti? Kada sam bila djevojčica, tamo negdje osamdesetih, rijetko tko je išao na izvanškolske aktivnosti. Koliko me pamćenje služi jer kažu da pamtim kao riba, no ovoga se sjećam. U mom razredu jedina cura, koja je išla na nešto izvan škole, bila je najbolja učenica, sjedila je u prvom redu, bila je, kako bi se reklo onda, a i sada – štreberica. Išla je na sate engleskog.
Za napomenu, engleski se tada učio od petog razreda, a jedan razred u mojoj generaciji učio je ruski. Da, govorim o davnim vremenima. U školi sam trenirala odbojku iz zajeb…. i iako su me roditelji htjeli slati na satove klavira, odupirala sam se toj smrtnoj dosadi rukama i nogama. Što reći, nije me zanimalo. A onda sam krenula u peti.

Hi, Jack!
This is Jill
My friend Jill
Hello!

Škola mu je bila isrcpljujuća pa smo odustali od svih izvanškolskih aktivnosti (Foto: Pexels)
ENGLESKI NISAM KUŽILA SVE DOK…

OK, to je bilo jednostavno, ali kako je vrijeme teklo, više ništa nisam kužila. Tada su me roditelji upisali u Školu stranih jezika u Varšavskoj. Valjda je to tada bila jedina škola za strane jezike. Nisam sigurna. Malo pomalo i moj engleski postao je dobar, bolji, najbolji. Odradila sam većinu stupnjeva iako do Cambridge certifikata nisam dobacila, a na fakultetu sam ponukana meksičkim sapunicama upisala i španjolski. Tu sam otišla do kraja, upoznala super curu, koja mi je do dan danas najbolja frendica i otišla na DELE ispit jer sam maštala o tome da barem godinu dana živim u Madridu ili Barceloni.
Na ispitu su mi za certifikat nedostajala dva boda, mama je mislila da sam šenula glavom kada sam rekla da želim otići, a ja, inače dosta tvrdoglava i ‘glavom kroz zid’ osoba, ovaj put nisam forsirala. Otići ću sljedeće godine, kaj sad, ali ta godina još nije došla. No to je bilo moje vrijeme.

BIO JE KAO DA JE JEO 100 GUARANA NA DAN

Vratimo se u sadašnjost. SuperRaketa je ove godine krenuo u školu. S četiri godine upisala sam ga na engleski i u sportsku školu jer je bio neumoran kao da je 100 Guarana jeo svaki dan. Sve je bilo idealno do lani kad je prvo odustao od sporta jer nije bilo puno dječaka. Pristala sam uz napomenu da od engleskog ne odustajemo. Pao je dogovor, koji je trajao do drugog tjedna škole. Prvi sat engleskog smo preskočili jer je bio umoran, a kada je trebao otići na drugi, počela je drama bilblijskih razmjera. 

Mama, umoran sam, ne mogu ići!
Malac, ne možemo propuštati engleski, to se plaća
(kreće plač drama) Molim te mama, umoran sam, danas sam imao šest sati, osam sati sam u školi, ne mogu još sat vremena biti na engleskom?
Kao i svaka mama znaš kad plače i mulja i kada to stvarno misli.
Argument kojim je zakucao bio je: Ali učim engleski u školi..

ŠKOLA IM JE SA SEDAM GODINA SASVIM DOVOLJNA

Za napomenu, prva dva tjedna škole (četvrtak i petak) skršila ga je temperatura, malo je drijemao na satu i shvatila sam da je dijete iscrpljeno i da mu treba vremena da se navikne na ‘novi život’. On nema problema s engleskim kao ja nekada, srijedom zaista ima 6 sati, a kako ide u boravak ondje je osam sati, kako još da preživi jedan sat engleskog? Doći će doma u 19 sati, mrtav umoran, a kad krenu zadaće…znači nema šanse. Pretjeruju li roditelji? Ne znam, ali mislim si, ima vremena za sve. I tako sam ga odlučila ispisati. Nisam ni ja sa sedam godina jurila na izvanškolske aktivnosti, a bila sam u boravku i nije da mi nisu mogli priuštiti. Djecu treba pustiti da budu djeca. Sama škola bila mu je šok jer zašto se svako jutro mora dizati u 6?

Mama, a do kada ću ja ovako morati?
A čuj SuperRaketa, barem 12 godina, poslije ovisi o tebi?
Eno ga broji mjesece koliko ima do kraja 🙂

Mrzio je judo dok se nije pojavio prijatelj, koji ide na te treninge (Foto: Pexels)
TRENING VAN ŠKOLE NAŠAO JE U ŠKOLI

Matematika mu za razliku od mene ide super, engleski kuži, informatika ga zanima, slova baš i ne, no doći će i to. Roditelji, a tako i ja malo pretjerujemo. Nisam jedna od onih mama koja uvijek ističe kako mi je mali genijalan, super inteligentan, uber pametan i slično. Nisam ni jedna od onih ”moraš imati sve petice”. Mali, ne moraš, ali uči i nauči i neka nešto ostane u toj glavi. Danas su ionako zanati isplativiji od fakulteta (ne svih, ali većina), nigdje neće zakasniti nešto naučiti jer i ja sam španjolski jezik upisala u dvadesetima. To što će ići na sviranje violine, engleski i trenirati rukomet sa sedam godina, slomit će ga, a vjerojatno neće biti profesionalni sportaš jer ga to ne zanima. Pustimo djecu da budu djeca, ne forsirajmo ih zato što su nas možda forsirali.

STRPLJENJE JE KLJUČ SVEGA

Moj slučaj je drugačiji jer mi je trebala pomoć oko engleskog. Ali nisam imala sedam nego 12 godina. Dosta sam ga ‘drilala’ s aktivnostima, no tada je išao u vrtć. Sad neka se navikne na školu, a ostalo će doći samo po sebi. I došlo je jer se nedavno u školi upisao na judo zato što mu ide prijatelj iz razreda. Kada sam ga ja s četiri godine odvela na probni sat juda, plakao je kao kišna godina i judo je bio vječna ‘shit lista’. Sve dok se nije pojavio prijatelj koji se upisao pa je i moj malac to poželio. Očito ne kažu bezveze, sve jednom dođe na svoje. Samo treba strpljenja! Ovo sa strpljenjem vrijedi i za mene jer to mi je jedina mana što ne podnosim čekanje. Pretjeruju li roditelji? Samo osluškujte što dijete želi.